Proteklog ponedjeljka je u prostorijama Osnovne škole Vela Luka povodom Međunardonog dana arhiva otvorena izložba pod nazivom „Koraci u smrt" – Ivko Petković Kovač 22.6.1943.“ Izložba je otvorena u organizaciji Državnog arhiva u Dubrovniku i Arhivskog sabirnog centra Korčula – Lastovo, a otvorio ju je arhivist Tonko Barčot.
Mnogobrojnim posjetiteljima se obratio i načelnik općine Vela Luka Tonko Gugić, te Tamara Vučetić, kao rođakinja Ivka Petkovića. Također otvaranje ove izložbe za koju su posjetitelji pokazali veliko zanimanje je obilježilo i nekoliko glazbenih točaka. Izložba se može razgledati do 24. srpnja radnim danom od 8 do 13 sati.
{gallery}KoraciUSmrt{/gallery}
Foto: Anđela Šćepanović
REKONSTRUKCIJA JEDNOG ZLOČINA
U noći 22. lipnja 1943. talijanski karabinjeri su u Veloj Luci tražili istaknutog komunističkog aktivista. Ne pronašavši ga, odveli su 30-godišnjeg Ivka Petkovića Kovača prema groblju. Nakon što se on u jednom trenutku zaustavio i odbijao poći dalje, ubili su ga i ostavili ležati na putu čitav dan. Uslijedit će i druge civilne žrtve na zapadnom dijelu otoka Korčule s kojima se talijanska vlast željela osvetiti za karabinjere stradale u sukobu s partizanima. Tko je bio Ivko Petković i kako se našao na putu smrti? Pravnik po struci, vlasnik ribarica i upravitelj imanja imućne obitelji, koju su uzdrmale prerane smrti, očevi dugovi i Zakon o agraru, početkom rata počinje potpomagati antifašistički pokret. Te kobne noći družio se sa svojim prijateljem, mjesto kojeg će poći u smrt.
Izložba „Koraci u smrt“ pokušaj je svođenja političkih i ideoloških prepucavanja na temu II. svjetskog rata, koja su danas u Hrvatskoj još intenzivnija i strastvenija, na priču o osobnoj tragediji. Dakako da pritom nije bilo moguće, niti bi to bilo poželjno, izbjeći ideološku dimenziju tadašnjeg života i rata. I ne samo zbog toga što se na taj dan obilježava Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj. Bez sustezanja potrebno je ustvrditi da se zločin dogodio i da je Ivko Petković Kovač tog 22. lipnja 1943. bio žrtva. Bez obzira koliko je bio duboko involviran u aktivnosti komunističkog pokreta otpora, on je smaknut bez suđenja i bez stvarne krivice za smrti karabinjera koje su prethodile. Dojam tragičnosti pojačava činjenica što je bio tek zamjenska žrtva. S druge strane, njegovo potpomaganje pokreta i pasivni otpor kojeg je pružio tog kobnog dana, ocrtavaju jednu dojmljivu ratnu sliku koja se ne bi smjela zaboraviti. Njegova spremnost da izađe iz sigurnosti dobrostojeće kuće, da se uključi u antifašistički pokret te sebe izloži opasnosti i spasi drugoga, govori nam o čvrstini njegovog karaktera. Ivko, pritom, nije bio lakovjerni bonvivan koji nije upoznao nedaće i odgovornost, niti mladac koji je srljao i bespogovorno usvajao tuđe zvučne ideje. Bio je intelektulac, širokih nazora i nenasilne ćudi, koji je mogao racionalno procijeniti tadašnju situaciju. Odlučio je ne biti konformist i ne stajati po strani. Dakako da Ivko nije bio iznimka, niti je cilj ove izložbe podignuti ga na svojevrsni pijadestal, a druge gurnuti u sjenu. Tog dana još je strašnije smaknut jedan otac čiji su isključivi krimen bila dva sina u partizanima, a uslijedit će još nevinije žrtve i tragičnije priče. No, isto tako, nedostupnost dokumentacije kojom bi te sudbine oslikali, nije razlog da ne ispričamo priču o Ivku.
Ideja ove izložbe bila je pokušati rekonstruirati događanja 22. lipnja 1943. O čemu je Ivko razmišljao na tom putu od svoje kuće do mjesta smrti? Jesu li se i njemu tada pred očima odvrtile slike dotadašnjeg života, obiteljskih nedaća, prijatelja i djevojaka, vlastitih uspjeha i neostvarenih snova, kao što je izložba i koncipirana, možemo tek nagađati. Prošlo je već puno godina i danas je sve manje ljudi koji mogu posvjedočiti o životu Ivka Petkovića i tim tragičnim ratnim danima. No, u svakoj riječi preostalih živih svjedoka, osjetio sam ushit. Dok su pričali o njegovoj svestranosti, sveznadarstvu, vedrini, drugarstvu i dobrohotnosti, širio im se osmijeh na licu. I ja sam ga, 72 godine poslije njegove smrti, jasno vidio u sjaju njihovih očiju.